Oproštaj kapitena: Halilović za N1 otvoreno o godinama u dresu BiH, trenerima i putevima koji mijenjaju čovjeka

Košarkaški počeci, Tuzla, Zoran Iličković i debi za kadete BiH

Kako se rodila ljubav prema košarci? Kada je košarkaška lopta postala dio tvog života?

"Mislim da su općenito svi sportovi bili prisutni kroz moje djetinjstvo, kao i kod većine djece. Iako dolazim iz porodice koja je više bila okrenuta školovanju, obrazovanju i fakultetima, još od vremena mog djeda koji je bio inženjer, sport je uvijek bio važan dio odrastanja. Još kao vrlo mali upisan sam na fudbal, jer sam odrastao u blizini stadiona Tušanj u Tuzli. Već sa šest ili sedam godina bio sam član Fudbalskog kluba Sloboda, gdje sam trenirao nekoliko godina. Međutim, s vremenom sam shvatio da to baš i nije moj put. Nakon toga sam nastavio u školi sporta Twisters, u Osnovnoj školi Tušanj koju sam pohađao, kod fantastičnog nastavnika Adema Ferhatbegovića. Tu sam stvarno zavolio sport, postao je dio moje svakodnevne rutine. Prve ozbiljnije korake u košarci napravio sam kada sam se učlanio u Košarkaški klub Sloboda, kod trenera Zorana Iličkovića. To su bili pravi, ozbiljni počeci mog košarkaškog puta"

Vrlo zanimljiva ličnost u tvojoj karijeri je trener Iličković. Ranije smo s vama dvojicom već radili jednu priču. Koliko je gospodin Iličković bio važan u tvom sazrijevanju i onom prijelomnom trenutku kada se odlučuje hoće li neko postati ozbiljan igrač ili krenuti nekim drugim putem?

"On je prije svega bio jedan veliki pedagog. Cijela ta generacija koja je došla kod njega zaista je mnogo profitirala, prvenstveno zbog njegovog pedagoškog pristupa. Nakon gotovo svakog treninga znao bi nas posjesti i po pola sata, nekad i 45 minuta, razgovarati s nama o ponašanju, o životu, o vrijednostima. Iskreno, nisam siguran da bi svaki trener izdvojio svoje vrijeme za takve stvari. Sjećam se i svog prvog dolaska na trening, doveo me otac, a trener Iličković ga je odmah pitao koja je ambicija mog upisa na košarku. Moj tata je rekao da je prvenstveno važno da se maknem s ulice, da imam neku zdravu, aktivnu zabavu. Tu se opet vraćamo na ono da je obrazovanje u mojoj porodici uvijek bilo na prvom mjestu. Ideja je bila: prvo da se vidi šta mogu, pa ćemo dalje odlučivati. Nakon dvije-tri godine treniranja, već sa 16-17 godina priključen sam prvom timu. Tada se ispostavilo da imam talenta, da imam tog 'materijala' koji može igrati ozbiljnu košarku. I u tome je njegova uloga bila nemjerljiva"

Pošto je povod našeg razgovora reprezentacija, sjećaš li se prvog oblačenja reprezentativnog dresa u omladinskim kategorijama? Gdje je to bilo, kada i kako?

"Sjećam se vrlo dobro. Prvo okupljanje kadetske reprezentacije bilo je u Posušju. To je bilo okupljanje moje generacije, 1991–1992. godišta. Nakon toga smo išli na Evropsko prvenstvo koje se igralo u Makedoniji. To prvenstvo mi je ostalo posebno u sjećanju, jer sam tada prvi put obukao dres reprezentacije. Taj osjećaj ponosa, igranja za svoju zemlju, to se ne zaboravlja. To je, zapravo, bio početak jednog dugog puta koji je kasnije trajao skoro 18 godina, nošenja tog dresa i predstavljanja naše domovine."

Ko su bili tadašnji saigrači? Je li bilo nekih koji su kasnije postali seniorski reprezentativci?

"Jedini je bio Nikola Gajić. On se nekoliko puta pojavljivao u seniorskoj reprezentaciji. Bili smo i cimeri. Osim njega, nažalost, nije previše igrača iz te generacije kasnije došlo do seniorskog nivoa"

"Stavi malog - neka i on osjeti igru"

Kada govorimo o tvojoj karijeri, spomenuli smo već Ferhatbegovića i Iličkovića. Ko su još treneri koji su ostavili poseban trag u tvom životu i reprezentativnoj karijeri?

"Kao što sam naveo i u svom oproštajnom pismu, jedan od ključnih ljudi za mene je Sabit Hadžić rahmetli. On je bio čovjek koji me prvi put uvrstio u A selekciju, dao mi prvi poziv i prvi put me poslao na teren. Postoji i jedna zanimljiva anegdota. Bile su to kvalifikacije za Evropsko prvenstvo 2011. godine. Priključen sam reprezentaciji kao mladi igrač, više da osjetim atmosferu. Na cijelom tom ciklusu nisam ulazio nijednom, jer jednostavno nije bilo prilike. Zadnja utakmica igrala se u Skenderiji protiv Makedonije. Vodili smo s 12–13 poena razlike. Selektor je odlučio izvaditi Ratka Vardu i ubaciti nekog drugog, ali Varda ga je zaustavio i rekao: 'Ne, stavi malog - neka i on osjeti igru'. Taj trenutak mi je ostao duboko u sjećanju. Ratko Varda je, zapravo, bio taj koji je inicirao moj prvi ulazak u igru za A selekciju. To nikad neću zaboraviti. Sabit Hadžić je čovjek koji je ostavio ogroman trag u mom životu"

Možemo reći da je već tada prepoznao u tebi potencijal koji će kasnije dovesti i do kapitenske trake?

"Apsolutno. Sam poziv u reprezentaciju tada je bio ogroman znak povjerenja. Prvi put sam bio na pripremama s igračima kao što su Henrik Domercant, Kenan Bajramović, Mirza Teletović, Feliks Kojadinović… Za mene su to tada bile nestvarne stvari"

Ko su još treneri koji su obilježili tvoju reprezentativnu karijeru?

"Nakon Sabita Hadžića, jako važnu ulogu imao je Vedran Bosnić. On je došao u periodu smjene generacija 2017-2018. godine. Prepoznao je u meni nekoga ko može biti lider i kapiten te nove ekipe. Bio sam jedan od najstarijih u toj tranziciji. On je čovjek koji je unio ogromnu energiju i bio začetnik ove generacije koja je kasnije ostvarila sve ove velike pobjede. Bez njega taj temelj sigurno ne bi bio isti. Naravno, tu je i Adis Bećiragić, s njim sam imao zaista fantastičan odnos. Ostvarili smo zajedno velike rezultate. On je, po mom mišljenju, jedan od rijetkih ljudi koji je mogao raditi taj posao u ovakvim uslovima, u specifičnoj situaciji kakva vlada u našem savezu. Sve je to nosio izuzetno dobro i ostavio dubok trag u mom životu"

Postoje li neke zanimljive priče i anegdote iz tog vremena?

"Vedran Bosnić je u reprezentaciju donio jednu strašnu energiju, pogotovo u trenucima kada su uslovi bili izuzetno teški. Mislim da je u jednom momentu čak bio blokiran račun Saveza, uslovi su bili katastrofalni. On nas je svojom energijom uvjerio da sve to potisnemo i da se fokusiramo isključivo na košarku i rezultat. Jedna od nezaboravnih priča desila se u kvalifikacijama za Svjetsko prvenstvo, kad smo već izgubili šanse za plasman. Gostovali smo Češkoj, u Pardubicama. Savez nije imao novca za avion, pa smo morali ići autobusom. Put je trajao 15-16 sati. Padao je i snijeg. Zamislite nas, sve igrači oko dva metra visine, mijenjamo se gdje ko može spavati gore, dole, na sjedištima, na podu. Krenule su karte, asocijacije, igrice, grickalice, PlayStation, fudbal i košarka na laptopu… U jednom trenutku smo iscrpili sve moguće opcije. Negdje usred puta, potpuno slomljeni, pitao sam Sanija koliko još ima do Češke. Pogledao je na internetu i rekao: 'Još devet sati'. A mi smo već mislili da smo skoro stigli. Kada smo konačno došli, bilo je jasno koliko je to sve bilo iscrpljujuće. Ali upravo takve stvari te zbliže. Kad provedeš s nekim 16 sati u autobusu, tu se stvara prava hemija. I to je bila jezgra generacije koja je kasnije iznijela dva Eurobasketa"

A kakav je bio Adis Bećiragić kao selektor? On je potpuna suprotnost Vedrana Bosnića miran, staložen, tih?

"Donio je smirenost i jedan filozofski pristup košarci i životu. Uvijek nam je govorio da smo mi drugačiji od drugih selekcija, da moramo igrati posebnu košarku, po njegovim principima i ti principi su postali naš zaštitni znak. Van terena, na sastancima, daleko od kamera, učio nas je kako da budemo bolji ljudi: odnos prema roditeljima, prema majkama, da ne zaboravimo odakle dolazimo, da vrijeme brzo prolazi. To su stvari koje su meni, a vjerujem i drugima, ostale duboko urezane. Njegovo košarkaško iskustvo je ogromno, bio je igrač, selektor, pomoćnik selektora na nekoliko Eurobasketa. Nije slučajno da je s nama napravio ovakve rezultate"

Golf 4, Litvanija i teški životni trenuci sa 300 eura

34-godišnji Tuzlak, prisjetio se 2014. godine, kada je nastupao za litavsku Dzūkiju.

"Ja sam došao u tu Litvaniju, malo je glupo da govorim o ciframa, ali sam došao sa 300 eura u životu svom. Sve što sam imao, do prve plate da nekako preživim", započeo je priču Halilović.

Dalje je ispričao koliku je žrtvu tada podnijela njegova djevojka Ivana, a danas supruga, te koliko mu je bila važna podrška u najtežim trenucima života.

"Ona je tada diplomirala i mi smo se dogovorili da me dođe posjetiti u tom predivnom gradu, koji je bio na -15 ili -20 u novembru. Bila je to strašna hladnoća", navodi bh. košarkaš i nastavlja:

"Sjećam se da je karta do Varšave koštala 800 eura, a ja nisam imao para da joj platim. Pošto je tad diplomirala, dobila je od porodice nešto para... Ja sam se nešto ranije njoj žalio da su mi pukli ortopedski ulošci, nakon čega je ona te svoje novce iskoristila da kupi meni ortopedske uloške. I rekla je: 'Nema veze, ja ću sebi naći bus do tog mjesta.' Ja govorim: kakav bus? Pa nema busa do Litvanije, to ne postoji. Doslovno je na kraju svijeta. Molim vas da gledatelji nađu na mapi koliko je to daleko", kaže Miralem Halilović.

Nakon toga Halilović se prisjetio da je njegova djevojka našla liniju iz Zagreba do Minhena, pa zatim vezu od Minhena do Marijampolėa u Litvaniji.

Pored mnogobrojnih profesionalnih i životnih iskustava, Halilović je ispričao pred kamerama N1 i zanimljivu anegdotu.

"Tada je moj saigrač Nikola Garma volio da se bavi preprodajom automobila. Ja sam njemu rekao da imam budžet oko dvije do dvije i po hiljade eura, pa ako mi može naći nešto da mogu ići naprijed–nazad", prisjeća se Halilović i nastavlja:

"Našao mi je nekog Golfa 4, koji je bio u prividno dobrom stanju. Ja sam rekao: ‘Može, hajde super.’ Krenuli smo supruga i ja, bio je petak i morao sam stići na večernji trening u Novo Mesto. Znam da je bilo jako hladno, možda januar ili februar", kaže Miralem.

Dalje prepričava kako su nastavili put iz Zagreba preko Novog Mesta u Sloveniji, gdje je Halilović tada igrao za Krku.

"Dolazimo na granicu sa Slovenijom, gdje ja krećem da otvaram prozor, zavrtio sam dva puta, a prozor samo ‘puf’ i spadne skroz dole. I sada meni on daje pasoš, a ja odmah krećem, samo da ne vidi da ja ne mogu zatvoriti prozor", priča Halilović kroz smijeh.

Potom je uslijedio teži dio puta - od granice do Novog Mesta sa otvorenim prozorom u januarskoj hladnoći, po autoputu.

"Vozim se autoputem, puše, uho mi se zaledilo. Stanem sa strane, pokušam popraviti, ali ne mogu. A frka mi je, već kasnim na trening. I ništa, ona i ja se vozimo sa otvorenim prozorom. Stigao sam na trening, odradio ga, a kroz nekoliko dana mi fizioterapeut uspio napraviti i zakačiti prozor i rekao mi: ‘Ne diraj, samo otvaraj vrata.’"

Kako si ponovo na granici pasoš davao?

"Sa druge strane sam stajao i davao kroz kontra prozor. Ma taj auto je stvarno bio legendaran. Došao sam u Novo Mesto nakon nekoliko dana i krenuo da operem auto. Ušao sam u automatsku autopraonicu. One četke rade, sapun pršti. Izašao ja mislim sve super. Došao ispred zgrade da parkiram auto, okrenem se, a hauba i jedan dio retrovizora u totalno drugačijoj boji od ostatka auta. Vjerovatno je neko privremeno nekim sprejom ofarbao. S tim Golfom sam bio atrakcija u Novom Mestu tri mjeseca", zaključio je raspoloženi Miralem Halilović.

"Sjećam se Nurkićeve face kad smo mu rekli da imamo još dva sata puta"

Ko su igrači s kojima si bio stalno u reprezentaciji, s kojima si ostvario najčvršće veze?

"Pa iskreno, to je taj naš 'core' koji se držao godinama. Teško mi je ikoga posebno izdvojiti, jer smo svi bili jedno. Tu su bili Gegić, Kamenjaš, Atić, Musa, Nurkić, Penava, Alibegović… Svi smo mi zajedno bili tu sedam-osam godina. Stvarno smo se puno družili, i na terenu i van njega, tako da ne mogu reći da sam s nekim bio posebno bliži nego s drugima, bili smo ekipa u pravom smislu te riječi"

Znači, nije bilo grupica unutar ekipe?

"Ne, i to je upravo ključ svega. Kad to uporedim s vremenom kada sam ja tek dolazio u reprezentaciju, tada je znalo biti raznih podjela. Kod nas toga nije bilo. Recimo, kad smo bili na pripremama na Vlašiću, nas svih 12 bi se spustilo u Travnik - svi zajedno na ćevape. Kad dobijemo slobodan dan, umjesto da svako ide svojim putem, mi odemo svi zajedno, pojedemo, podružimo se, pa tek onda kući. To su te sitne stvari koje su bile zaštitni znak ove generacije"

Ima li anegdota koje se mogu ispričati javno?

"Ima ih dosta, ali evo, jedna mi je posebno ostala u sjećanju - opet vezana za putovanja. Na pripremama za Evropsko prvenstvo u Kelnu išli smo na prijateljski turnir u Estoniju. Od svih mogućih destinacija — mi u Estoniju. Imali smo tri leta: Sarajevo – Beč, Beč – Frankfurt, Frankfurt – Talin. Kad smo stigli u Talin, pomislili smo: 'Eto, stigli smo.' Međutim, utakmice su se igrale u Tartuu, a do tamo je još trebalo dva sata autobusom. Sjećam se Nurkićeve face kad smo mu rekli da imamo još ta dva sata puta. Čovjek koji je tada već deset godina u NBA-u, naviknut na vrhunske uslove, bio je potpuno u šoku.

Poslije su se na društvenim mrežama pojavili komentari tipa: "Jedna Nurkićeva noga vrijedi deset miliona eura"

"Ali nikad se nije žalio - sve je to prolazilo uz šalu, smijeh i dobru atmosferu"

Spektakularan oproštaj od dres BiH

Postoji li neki poseban emotivni trenutak koji će ti zauvijek ostati u sjećanju?

"Definitivno pobjeda protiv Slovenije u Kelnu. Oni su tada bili aktuelni prvaci Evrope - imali su Dončića, Dragića, fantastičnu generaciju. Došli su s ciljem da brane titulu, a mi potpuni autsajderi. Kad smo pobijedili, sjećam se da sam vidio ljude u publici kako plaču od sreće. Dvorana je bila puna do posljednjeg mjesta. Slavio sam s navijačima, s BH Fanaticosima, pjevali smo s Bahom 'Bosnom behar probeharao', nastali su i oni snimci iz svlačionice… Ta cijela slika mi je ostala jedna od najljepših u životu"

BH Fanaticosi su ti kasnije priredili i spektakularan oproštaj? Treba ono zaslužiti?

"Bio sam u potpunom šoku. Jedva sam se suzdržao da ne zaplačem. Nisam očekivao ništa slično. Kada su me pozvali da primim dres, potpuno sam se pogubio od emocija. To je bila ogromna čast. Posebno cijenim to što su nas ti momci pratili i u onim najtežim momentima - čak i kada više nismo imali šanse za plasman, oni su dolazili na gostovanja, bodrili nas, bili uz nas. Odnos s njima je uvijek bio vrhunski, nikada nije bilo problema. I to je nešto što ostaje za cijeli život. Pobjede, porazi, slava, novac - sve to prođe. Ali ovakve uspomene ostaju zauvijek"

Kada govorimo o klupskoj karijeri - gdje ti je bilo najljepše igrati i živjeti?

"Definitivno u Orléansu. To su tri godine koje su potpuno promijenile moju karijeru. Došao sam kao igrač iz Hrvatske lige, osvojili smo drugu francusku ligu, bio sam kapiten kao stranac. Naučio sam francuski, što mi je puno olakšalo život. Nakon toga smo igrali prvu ligu, gdje sam bio najbolji strijelac sve dok liga nije prekinuta zbog Covida. Te tri godine, kada spojim košarku, život, odnos s navijačima - to su mi najljepše godine života. Kasnije sam živio i u većim i ljepšim gradovima - Pariz, Istanbul, ali kada spojim sve zajedno, Orléans ostaje posebno mjesto"

╰┈➤ Program N1 televizije možete pratiti UŽIVO na ovom linku kao i putem aplikacija za Android /iPhone/iPad